PUTNICI SRCA
Otkriće
Srbije
Ja se ovde osećam
bezbednije nego u Francuskoj, ljudi su nas svuda primali toplo i
dobronamerno. U Valjevu smo boravili u kampu na bazenima, a gospođa koja
je stanovala, u blizini navalila je da deca spavaju kod nje, u kući, a
ne pod šatorima”, kaže Žan Bernar iz Onžea odlazeći, čvrsto rešen da s
porodicom dođe i dogodine
Taj čudni karavan je u
prvi mah izazvao podozrenje: džipovi su i pre jezdili planinama u
valjevskom kraju, ali nikad ih nije bilo toliko, niti su se njima
vozikali Francuzi.
Kao što je poznato, nema u Srbiji svrljike ili prošća, a da iza njih
ne viri neka šajkača i nadgleda šta se zbiva uokolo. To nije
špijuniranje, već puka radoznalost koja liči na nadzor. Zato je i vest o
neobičnim putnicima stizala u usputna sela mnogo pre njih, a ljudi su ih
dočekivali spremno: rakijica, gibanica, kajmak i sir, vruća pogača tek
izneta iz furune, pregršt šljiva ili koje drugo voće, hladna voda,
izvorska…
 |
Tomislav Mitrović, naš čovek iz
Pariza, sa valjevskim malinama
|
Zbunjeni namernici nudili seljacima evre i čudili se što ih ovi s
prezirom odbijaju; jer, srdačnost i gostoprimstvo nigde nisu besplatni.
A to pogotovo nisu očekivali u Srbiji, u zemlji o kojoj su, do juče,
čitali i slušali najstrašnije priče, kako ratne, tako i poratne.
- Sad Srbima to izgleda normalno, ali ovi moji Francuzi su se
raspametili - objašnjavao je pre nekoliko dana u izvesnom beogradskom
hotelu Tomislav Mitrović, Valjevac na školovanju u Parizu, sada u ulozi
domaćina. - Evo, vraćamo se, a pola grupe se izgubilo: neće da idu,
ostaju ovde bar još nedelju dana. I ne brinemo za njih previše, jer
opasnije je na drumovima Evrope i u Parizu, nego po srpskim selima…
Zajedno je lepše
 |
Simon Lepetrek: posle Lika Besona,
malo Srbije nije naodmet
|
Sve je smišljeno krajem prošle i početkom ove godine, kada su ovaj
naš Tomislav i Simon Lepetrek, njegov kolega sa pariske Action training
akademije, kamerman inače, odlučili da dođu ovamo i Francuzima kamerom
predstave Srbiju. Oni se druže od kada su sa Likom Besonom snimali
nekakav dokumentarac, pa su rešili da naprave nešto slično i o Srbiji.
Kako je ta vest došla do Veronik Aje i Erika Ranadina, ne zna se, tek
dogodilo se: ovaj par, osnivači čuvenog Udruženja “Putnici srca”
(“Voyages de ceour”) odlučio je da učestvuje u toj uzbudljivoj avanturi,
ali i da pozovu prijatelje da im se pridruže. Tako je ekspedicija
porasla na deset džipova sa trideset “argonauta” (što baš i nije zgodno
za snimanje dokumentaraca).
-
Može vam zvučati neukusno, ali Srbija u Francuskoj ima lošu reputaciju -
rekla je Veronik Aje. - Pa, mi smo verovali da kod vas takoreći još
traje rat! Zato je iznenađenje onim što smo zatekli bilo veće: prelepa
zemlja, predobri ljudi, gostoprimstvo, potencijal kakav se samo može
poželeti… Ali, najvažnije je da smo raspršili predrasude o Srbiji! Pa,
naš prijatelj Frederik Lepron, koji je ovde otkrio lepote
srednjovekovnih manastira i prvi put se u njima sreo sa pravoslavljem,
odlučio je da ostane još nekoliko dana duže. Ostavili smo ga sa
porodicom u Gradu sokola (Soko gradu, verovatno).
Njen suprug Erik Ranadin je pričao o “Putnicima srca”: to udruženje
je nastalo pre nekoliko godina i tada je okupljalo samo trideset dva
člana. U međuvremenu su se “uortačili” sa kolegama iz udruženja
ljubitelja džipova, pa je članstvo naraslo na dve i po hiljade
zaljubljenika u putovanja.
- I to ne bilo kakva - naglasio je Erik. - Obilazimo do sada
nepoznate destinacije: evo, prošle godine smo, na primer, bili u
Rumuniji, ove smo kod vas, dogodine ćemo u Bugarsku… Ali mi na ta
putovanja polazimo sa misijom! U svakoj zemlji koju posetimo prethodno
kontaktiramo sa nekom humanitarnom organizacijom i ponesemo skromnu
pomoć onima kojima je potrebna. U Valjevu smo, preko Parižanina Dušana
Daničića, pronašli Vesnu Lazić koja je na čelu organizacije “Anđeli
čuvari”: izgradili su do sad jedan dečiji vrtić, a, evo, već grade drugi,
njima smo namenili i uručili pomoć.
Utisci za otrežnjenje
- Na osnovu onoga što sam do sada slušao o vašoj zemlji, očekivao sam
da ću je zateći osiromašenu i u ruševinama - bio je iskren Žan Bernar,
službenik marketinga Kredit Mitel banke iz Onžea. - Kakvo je to
iznenađenje bilo! Prijatno iznenađenje! Pa, ja se u Srbiji osećam
bezbednije nego u Francuskoj, ljudi su nas svuda primali toplo i
dobronamerno. U Valjevu smo, recimo, boravili u kampu na bazenima, kod
Petnice. Jedna gospođa koja stanuje u blizini, a koja je dvadeset godina
živela u Francuskoj, insistirala je da deca spavaju kod nje u kući, a ne
pod šatorima! To nikako nismo mogli da povežemo sa lošom slikom Srbije u
našim medijima i u našim glavama. A, verujte, ja nisam znao ni gde je
Srbija, dok nismo došli ovamo, iako sam globtroter. Bio sam svetski
putnik i video dosta, pa mogu da vam kažem da vam je zemlja danas kao
Španija pre dvadeset godina: priroda je više nego fascinantna, ljudi su
predusretljivi, imamo sve što nam je potrebno, počevši od dobro
snabdevenih prodavnica, apoteka, benzinskih pumpi, bankomata… Mogu da
vam zamerim jedino zbog loših puteva, ali svejedno, i to je deo avanture.
Preporučiću Srbiju svojim prijateljima, a mi ćemo se sigurno videti
uskoro.
 |
Sandra Monard Arahon: osvojila me je
jednostavnost
|
Sandra Monard Arahon je Tomina koleginica sa Akademije, uz to je
instruktor padobranstva, majstor aikida, kaskader… Ona je za Srbiju čula
prvi put tek kada je počeo rat, onaj na Kosovu i Metohiji, protiv
terorista, i docnije, kada se NATO opredelio i stao uz neprijatelje
(naše, a, evo, posle svega što su učinili po svetu, i njihove).
- Kada smo stigli, bila sam iznenađena: jer očekivala sam da ste
mnogo siromašniji. Oduševilo me je što su svi ljudi s kojima sam
razgovarala ne samo evropski odeveni već tako orijentisani. Teško je
poverovati da ste prošli kroz ratove i razaranja, još i da smo bili na
suprotnim stranama! Inače, sviđaju mi se vaša jednostavnost i izvanredan
a odmeren ukus i u jelu i u odevanju. To nema niko. A tek ljudi…
“Putnici srca” su otputovali: neki natrag, u Francusku, neki u
Karadag (Crnu Goru), a neki su ostali da se još nadišu Srbije. Ali, svi
su najavili svoj dolazak dogodine. Sa društvom. Žale jedino što nisu
doživeli Guču i Sabor trubača, a toliko su slušali o tom “srpskom
Nešvilu”. |
|